Tardigradi, sićušna bića poznata i kao „vodeni medvedi”, već dugo imaju gotovo mitski status u popularnoj nauci. Preživljavali su hladnoću, sušu, vakuum, pa i nivoe zračenja koji bi većinu organizama odavno izbrisali. Zato je i bilo logično očekivati da će ih naučnici jednog dana ponovo iskoristiti da proveravaju granice života. Portugalski ZAP ovih dana je preneo upravo takvu priču, ali sa zanimljivim obrtom: tardigradi ovde nisu korišćeni da bi se dokazalo koliko su oni žilavi, nego da bi se ispitalo koliko je marsovski regolit, odnosno površinski rastresiti mineralni sloj na Marsu, neprijateljski prema živim organizmima. Istraživači sa Pensilvanijskog državnog univerziteta koristili su simulirane tipove marsovskog tla, MGS-1 i OUCM-1, i pratili kako na njih reaguju tardigradi.
Rezultat nije bio ono površno, filmsko „oni mogu da prežive sve”. Naprotiv, tardigradi su u simuliranom marsovskom tlu imali ozbiljne poteškoće, a aktivnost i preživljavanje brzo su opadali. Međutim, eksperiment je doneo i važan obrt: kada je jedan od simuliranih regolita prethodno ispran vodom, negativni efekti su se znatno ublažili. To možda zvuči kao mali laboratorijski detalj, ali upravo su takvi detalji srce buduće svemirske biologije. Ako želimo da na drugoj planeti jednog dana uzgajamo biljke, obrađujemo lokalne resurse ili pravimo funkcionalno tlo za životne sisteme, nije dovoljno znati da je Mars hladan i suv. Mora se razumeti i kako njegov materijal deluje na žive organizme, čak i na one gotovo legendarno otporne.
Zato ova tema deluje tako privlačno: u njoj se sudaraju dve fascinacije — najotpornije mikroskopsko biće na Zemlji i planeta koja se uporno predstavlja kao sledeća velika pozornica ljudske znatiželje. Ipak, poruka istraživanja je mnogo trezvenija nego što zvuči naslovno. Mars nije samo izazov zbog udaljenosti i hladnoće. On je izazov i zbog samog materijala od kog je sastavljen njegov površinski svet. Tardigradi su ovde poslužili kao izuzetno osetljiv, ali istovremeno veoma izdržljiv biološki instrument. A kada i takav instrument pokaže da Mars nije nimalo gostoljubiv bez prethodne obrade tla, onda je jasno da osvajanje druge planete neće zavisiti samo od raketa, već i od toga koliko pažljivo umemo da čitamo sitne, gotovo nevidljive znake života.
S.B.