SAHARA KOJA NIJE BILA PUSTINJA: Dve mumije iz Libije otkrivaju izolovanu ljudsku lozu „zelene Sahare“
Danas Sahara deluje kao prirodna barijera, ogromna suva granica između severa i podsaharske Afrike. Ali između oko 14.000 i 5.000 godina pre sadašnjosti ona je bila mnogo zelenija, sa jezerima, rekama i ljudskim zajednicama koje su živjele u svetu nezamislivom današnjem pogledu na pustinju. Zbog toga je genetska analiza dve prirodno mumificirane žene stare oko 7.000 godina iz jugozapadne Libije izazvala toliku pažnju. Smithsonian je, pozivajući se na rad u Nature, preneo da su istraživači identifikovali do tada nepoznatu i uglavnom genetski izdvojenu ljudsku lozu, bez jačeg uticaja podsaharskih populacija sa juga ili bliskoistočnih i evropskih grupa sa severa. To je bilo iznenađenje jer se dugo pretpostavljalo da je „zelena Sahara“ morala biti veliki migracioni koridor.
Nalaz menja i razumevanje širenja stočarstva. Ako su ljudi tog prostora ostali genetski relativno izolovani uprkos činjenici da su prihvatili stočarske prakse, onda se kulturne inovacije očigledno nisu morale širiti masovnim doseljavanjem. Mogle su se prenositi i kroz kontakt, razmenu i usvajanje ideja bez velikog mešanja populacija. Upravo to je jedan od najvažnijih zaključaka rada: istorija ljudskog napretka nije samo istorija kretanja tela, već i kretanja znanja. U tom smislu, zelena Sahara više ne izgleda kao jednostavan autoput naroda, već kao složen mozaik grupa koje su delile tehnike, ali nisu nužno delile istu genetsku sudbinu.
Najveća vrednost ovakvih otkrića leži u tome što nas teraju da zaboravimo jednostavne mape prošlosti. Prostor koji deluje kao otvoreni koridor možda je, iznutra, bio niz džepova izolacije i vrlo specifičnih zajednica. A ponekad dve mumije iz kamene zaklone mogu promeniti više od cele pustinje u školskim atlasima. One vrate ljudsko lice svetu koji je delovao izgubljeno između vode koje više nema i peska koji je sve prekrio.
S.B.