Smithsonian Magazine donosi priču koja zvuči kao san svakog kolekcionara: Šarlot Majer je u porodičnom nasleđu pronašla fasciklu sa 35 bakropisa koje je njen deda kupovao početkom 20. veka. Kada su stručnjaci pregledali radove, ispostavilo se da su pripisani Rembrantu. U tom trenutku, porodična uspomena prestaje da bude privatna stvar i postaje kulturni događaj.
Ovde je važno razumeti format: nisu u pitanju velika platna, već grafike na papiru, često manjih dimenzija, zbog čega lako “nestanu” u fioci i prežive generacije bez ozbiljne ekspertize. Smithsonian Magazine naglašava da je vlasnica u početku oklevala da traži potvrdu, jer su u svetu starih majstora pogrešna pripisivanja česta. Baš zato je potvrda, kada je došla, odjeknula snažno.
Priča dobija i muzejski nastavak. Planirano je da se kolekcija prikaže javnosti u Zutfenu, u okviru izložbe posvećene Rembrantovoj grafici i načinu na koji je svetlost “rezbario” linijom. Takve izložbe su uvek više od lepog događaja: grafika je medij koji pokazuje proces, ruku, odluku u sekundi, i zato često deluje intimnije od ulja na platnu.
U pozadini svega je i tržišna realnost: vrhunski otisci starih majstora imaju složenu vrednost koja zavisi od očuvanosti, izdanja, kvaliteta otiska i porekla. A poreklo ovde postoji – dedina kupovina, kontinuiran “lanac” vlasništva, i činjenica da radovi nisu cirkulisali sumnjivim kanalima. To je razlog zašto ova priča nije samo romantična, nego i dokumentarna: kada se otvori fioka, ponekad se otvori i istorija.
S.B.